subota, 21.04.2007.

......

«Opa, koji komad!» –bio je to komentar jednog od biciklista koji je prošao pokraj djevojke koja je stajala na ulazu u dvorište.
Bila je zaista zgodna, osmjehnula se na komentar, ali ipak učinilo se kao da ga nije ni primijetila. Izgledala je uzbuđeno, kao da nešto čeka.
Bio je topao proljetni dan, sunce je sjalo visoko na nebu i obasjavalo njezine duboke, tamne smeđe oči, a lagani povjetarac mrsio joj je dugu, bujnu i pomalo kovrčavu kosu. Uvijek je bila spremna posvađati se oko boje svoje kose; dok bi svi tvrdili da joj je kosa crna ona je ustrajala u tome da im dokaže da je njezina kosa smeđa, tamno smeđa, ali nipošto ne crna, na kraju bi rekla da je sve to samo igra svjetla i sjene. Za sebe je često govorila da je kao dijete bila «mali plavi anđeo» - zbog kovrčave plave kose, a da je zatim postala «mali crni vrag».
Ima je 16 godine i bila je odlična učenica, roditelji su bili ponosni na nju, a dobro se slagala i sa svojim četiri godine mlađim bratom.
Toga dana nosila je kao i po običaju plave traperice i preslatku majicu žute boje koju je jednostavno morala imati čim ju je ugledala u izlogu dućana, a na nogama balerinke, izgledala je sexy, očito je i ona tako razmišljala jer se odjednom zadovoljno osmjehnula.
Nije dugo trebala čekati razlog onolikog uzbuđenja – puna tri sata spremala se za ovaj izlazak.
Konačno je došao. Izgledao je božanstveno, imao je kratku plavo-smeđu kosu – onakvu kroz kakvu je ona voljela prolaziti rukom dok bi je grlio i smeđu jaknu, oboje su voljeli smeđu boju. Bio je u svom BMW-u i izgledao kao glavna faca; a to je i bio, najljepše od svega je što je i on to znao.
Izišao je iz svog auta, prišao joj i zagrlio je… Činilo se kao da je nikada neće pustiti, izgledalo je kao da traje vječno… a tako se i njima činilo, znali su da su zajedno vječnost, beskonačnost. Otvorio joj je vrata suvozačkog mjesta i zatvorio joj ih kada je sjela u auto. Odvezao joj je do mjesta gdje će za tri godine biti njihova kuća, no prije nego što joj je to pokazao, šapnuo joj je na uho: «Znaj da si mi sve, volim te, nemoj to nikada zaboraviti… Uvijek me nosi u srcu.» - suze su joj krenule niz lice, on ih je obrisao svojim dlanom i pomogao joj da iziđe iz auta.
Zagrljeni su stajali i maštali o budućnosti koja je pred njima…



U sobi koja je nekada bila soba njezinih roditelja na trosjedu pred ogledalom trokrilnog ormara sjedila je djevojčica od 14 godina i skoro 8 mjeseci.
Plakala je, jecala… njene oči bile su prepune suza, a lice crvenog osipa.
Imala je obične smeđe oči kao i većina ljudi na planeti, bila je visoka 161/162cm, a u posljednje vrijeme teška između 53-54kg, kosa joj je bila smeđe-crne i pomalo kovrčava, a kao dijete imala je plavo-smeđu kosu. U njezinom krilu bio je mali sivi plišani slonić, posljednjih tjedan dana ona se nije odvajala od njega. Privila ga je uz sebe, uz svoje srce kao da se boji da će joj ga netko oteti, kao da se boji da će otići. Otići i zaboraviti je, pronaći nekog drugog.
Od same pomisli na to da bi mogao pronaći nekog drugog djevojka privije slonića još jače uz sebe, primi ga još čvršće, a njegovo krzno počne upijati sve one suze koje su joj tekle niz obraze. Plakala je još satima u toj sobi, sve dok nije vidjela da je pola tri, mama joj je trebala doći doma u tri, te je ona odjurila u kupaonicu prinaći nešto čime će prikriti što je radila dobar dio dana, plakala. Jedino što je pronašla bilo je sjajilo za oči – nikada se prije nije šminkala, iako je bila znatno ispred cura svojih godina i psihički i fizički – za nju je šminkanje bila glupost, kao gelovi i bojanje kose. Dok joj je mama došla doma ona se već vratila u rutinu bila je nasmijana, sretna i čistila je. Nitko od ukućana nije vidio koliko pati, nitko nije vidio one suze izdajnice koje su joj tekle niz lice dok je brisala prašinu, svima je uspjela podvaliti masku, nije bila ponosna na sebe, ali nije imala snage objašnjavati im, u njoj se krije nešto, nešto što tek sada izlazi na površinu.
Ona nije spremna, ali uvijek ide do kraja. Vrijeme je da i ona ispriča priču, ovo neće biti njezina prava priča, neke će stvari još neko vrijeme zadržati za sebe, neke razgovore malo promijeniti, ali bit i kontekst će uvijek ostati isti, idem na istinu, ali bez vrijeđanja ili povređivanja drugih, zato će neke stvari ostati onako kako i trebaju, u našoj prošlosti, u našem sjećanju.

Danas je dobila rezultate/nalaze od svih onih pregleda… Bila je sama u stanu kada su stigli, da nije bilo njega kraj nje tko zna što bi bilo. Konačno je saznala od čega boluje.. iako, sada bi dala sve da to nikad nije doznala…

subota, 31.03.2007.

Priča se nastavlja

Prošlo su već skoro tri mjeseca…. Nije više bio u njenim mislima, ponekad bi ga se sjetila; ali to je bilo ništa u usporedbi s onime koliko je često tamo bio prije…. Sada ima drugoga, ali ni jednoga neće voljeti kao njega…. Bio joj je sve, a on… najveće i najpokvarenije đubre na ovome svijetu. Tako je lijepo lagao…. Tako je puno obećavao, a tako joj malo dao.
Zašto joj je to napravio??? Jer je pametan, živi za danas i misli na sebe…. Živi samo jednom (iako on vjeruje u reinkarnaciju). On živi život… Nije on tako glup, ali ima manu, ogromnu manu…. Bezosjećajan je i lažljiv… Uvijek u stanju krivnju prebaciti na drugoga…
No vratimo se na nju.
Plakala je jer mu nije žao – kako je glupa, zašto nije živjela??? Bacila je toliko nepovratnog vremena u vjetar… ali je dokazala jednu stvar – dokazala je da nije lagala – dokazala je da ga je voljela…
Gledam je često kako sjedi i razmišlja… Sjedi u kutu svoje sobe i gleda u nebo…
Dogodilo joj se toliko gluposti, za sve je ostala kriva, a tako malo njih zna da ona za nijednu nije kriva…
Voli život i želi ga živjeti…
Ali oni joj ne daju, kažu da je život za druge ljude…
Tko su oni da odlučuju… Tko su oni da joj sude…
Čak je i Isus rekao: «Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen.» - nitko ga nije bacio – a tko od ljudi ima pravo odlučivati tko ima pravo na život… - nitko, zašto se onda ponašaju kao da su gospodari života????….
Možda se promijene….???? Ne daju joj pravo na život, a ona ga voli više od svega… Strah je je samo smrti, straha i boli… a oni joj upravo to nanose bol… Strah ju je, ali njih to nije briga…

srijeda, 28.03.2007.

At last

I, konačno.... zahvaljujući mom bratiću.... krećem dalje!!!!!

subota, 17.02.2007.

I Just wrote to say ..... Helou

Samo da napišem nešto i na ovom blogu...
Da se ne osjeti zapostavljenim...

Puno se toga dogodilo od kada sam posljednji put pisala post... puno loših stvari...
Ne želim sada o tome...
Kada nađem vremena napisat ću sve...
Sada se samo želim javiti... i pitati kako ste...???
Moj život se okrenuo za 180 stupnjeva i imam samo hrpu problemu....
Čini se da me problemi i "super situacije" baš vole...

Uglavnom plakala sam toliko da kada bi netko skupio sve te suze... mogao bi poplaviti Dunav...
Nadam se da će se konačno i meni dogoditi nešto lijepo i da će trajati... da konačno nešto neće imati rok trajanja kraći od mog života...

Volim vas sve i vraćam se... nadam se...
Tko zna što će sad bit'...

ponedjeljak, 07.08.2006.

Zauvijek zajedno

U redu, našla sam ga. Ne mogu vjerovati, još uvijek mislim , tj. bojim se da je sve ovo samo san. On je zapravo tu i ja ga volim. Mogu ga vidjeti, osjetiti, mogu znati da je kraj mene.
Svaki put kada otiđe osjećam miris njegova parfema u zraku , imam osjećaj da je on još uvijek kraj mene, ali onda pogledam oko sebe i vidim da on nije tu, da sam sada sama, ali osjećam ga i znam da je tu… ON … Tko bi rekao da ćemo nas dvoje biti zajedno , ja bi , kada se sad sjetim prvog susreta… Bio je on nedavno…bio mi je poznat, ali nisam znala odakle , mislila sam da sam ga već negdje srela u gradu , ali nakon što mi je ispričao nešto o sebi sjetila sam se da sam ga već vidjela na televiziji…
ON je poseban..znam da takvih ljudi ima mnogo na ovom svijetu, ali on je posebniji od svih njih, sjećam se kad sam mislila da sam pronašla svog anđela, mislila sam da ga volim i jesam voljela sam ga , ali kao prijatelja, a sada … sada imam nekoga koga zaista volim, ali ne kao prijatelja, volim ga više od toga…..a onda se sjetim nečega zbog čega ga volim još više – a, to je da i on voli mene..VOLI … znate li koliko su to jake i važne riječi … Znate li koji je osjećaj kada imate nekoga koga volite i tko vam znači sve na svijetu , kada mislite,tj. kada znate da bez njega na ovom svijetu ne biste imali razloga postojati , kada imate osjećaj da ste pronašli drugi dio sebe…. To je nešto prekrasno…nešto savršeno…zapravo savršeno…. Znam da ništa na ovome svijetu nije savršeno … ali ovo je savršeno za MENE …
Ne mogu opisati riječima što osjećam… I JA sam zapravo zaljubljena – prvi puta – zapravo ...sada pišem ovo i mislim samo na njega….ni neznam što pišem-ispravljam pravopisne greške,dodajem zaboravljena slova i opet ih ispuštam…
Samo jedva čekam da ga vidim … NJEGA … da mogu mogu opet reći da ga VOLIM…
I prije sam mislila da sam zaljubljena , ali sada vidim da su to bila samo prolazne simpatije.. obične «zatreskanosti» ….
Njega sam zavoljela na prvi pogled , samo me bilo strah da ja njega ne zanimam , ali počeli smo razgovarati…dobio je moj broj i nazvao me….!!!!! To je bilo presudno…. Ostalo je povijest…..najljepša na ovom svijetu…i sada dok razmišljam o tome smješak mi ne silazi s usana…. VOLIM GA – samo njega – najviše na svijetu – on mi je sve…. i tako će ostati…
ZAUVIJEK…….

utorak, 18.07.2006.

"Jesam li ja kriva?"

Mnoge žene,djevojke i djevojčice bivaju žrtve bolesnih,poremećenih i nimalno normalnih ljudi (ne nužno),tj. bivaju silovane.
To je jedan (barem za mene) od najgorih načina na koji žena može biti ponižena.
Nitko nema nikakva prava da to bilo kome napravi.Niti itko ikoga može izazvati na takav čin.
Neznam što je gore-kada to učine djetetu ili odrasloj osobi ili nekome u pubertetu.
Nažalost ima mnogo,i previše takvih slučajeva.
Silovanjem se smatra spolni odnos muškarca sa ženom protiv njezine volje.Ako je muškarac pokušao silovanje,a nije uspio-to je još uvijek prijestup.Silovanje je spolni odnos s drugom osobom ili s njim izjednačena spolna radnja, uporabom sile ili prijetnje da će se izravno napasti njezin život ili tijelo, ili život ili tijelo njoj bliske osobe.Silovanja su prisutna praktički u svim današnjim društvima.Ono što posebno predstavlja opterećenje za žrtvu je život sa silovanjem.Često se događa da ljudi pokušavaju pronaći krivicu kod žrtve,jer počinioc se opravdava na sve moguće načine.U zaostalim zemljama postoje pravila koja ako žrtva nije u stanju ispuniti biva kažnjena.Žrtve imaju problema sa dokazivnjem silovanja ukoliko im počinioc nije nanio teže fizičke povrede ili ukoliko su poznavele počinioca. U Pakistanu žene moraju imati čak četiri muška svjedoka koji će potvrditi silovanje, inače im prijeti kazna zbog prevare u braku. Ženama koje su u bijegu ili se nalaze u izbjegličkim logorima posebno prijeti silovanje. Počinioci su u ovakvim slučajevima uglavnom pripadnici vojske i službi, banditi, izbjeglice muškarci, koji se nalaze u istom izbjegličkom logoru, ili muški pripadnici sukobljenih etničkih grupa. Seksualne "protuusluge" moraju se davati u zamjenu za robu, novac, mušku zaštitu, ili kao "ulazna viza" na granicama nekih zemalja. U mnogim državama svijeta ženske zatvorenice bivaju seksualno zlostavljane od strane policije ili zatvorskih čuvara ili im se prijeti seksualnim zlostavljanjem kako bi se iz njih izvukle informacije.Silovanje često zapravo uopće nije zadovoljavanje (ispunjavanje) potreba-već samo oblik dokazivanja moći i održavanja kontrole nad žrtvom. Počinioci u većini slučajeva nisu prihički poremećeni ili abnormalni. Cilj je oduzeti žrtvi njenu osobnost, time što je se reducira samo na njen fizički spol. Zbog svega toga, silovanja su za žrtve mnogo teži psihički teret nego neka druga forma agresivnog djelovanja.Žrtve mogu imati i snose mnoge posljedice.Te posljedice mogu biti i jesu-psihičke,fizičke i socijalne.
Npr. fizičke posljedice: veoma često teške povrede, seksualno prenosive bolesti; psihičke posljedice: trauma sa dugoročnim simptomima (stanje straha, potiskivanje, poremećaji sna i ishrane, poteškoće sa koncentracijom, apatija i depresija, seksualne smetnje, nizak osjećaj samopoštovanja, sklonost ka samoubojstvu, upotreba droga i alkohola); socijalne posljedice: neželjena trudnoća, povlačenje i socijalna izolacija, poremećaji komunikacije sa obitelji. Socijalne posljedice silovanja mogu se pojavljivati i pratiti čak do treće i četvrte generacije potomaka silovane osobe.Silovanje i seksualno zlostavljanje žena kažnjivo je u praktično svim državama svijeta. Ipak, silovanje se još uvijek ne razmatra kao napad na tjelesni integritet i pravo na samoodređenje jedne žene, već kao napad na običaje i moral. Posljedica toga je da se u mnogo većoj mjeri pažnja obraća na reputaciju žrtve, nego na stvarno krivično djelo počinioca.
Smatram da osoba koja je spremna takvo nešto učiniti zapravo ima problema sa svojom osobnosti i karakterom.Zapravo je kukavica koja se dokazuje na odvratan način.
Na ovaj post me potaklo nešto,zapravo par događaja za koje sam čula,a i pročitala o njima u novinama.
U jednom se radilo o jednoj djevojci (15) koja je postala žrtvom silovanja i to od strane jednog svog poznanika.Šetala je gradom i naišla na njega,pozdravila ga je i on je počeo s njom pričati.Rekao joj je da ima nešto što bi joj želio pokazati-rekao je da ima novi akvarij za svog ljubimca i da ako nema sad nikakvog pametnijeg posla-rado bi joj ga pokazao.Pošto su oni dva čak na neki način bili prijatelji ona je rekla da će rado pogledati novi akvarij-nije u tome naravno vidjela ništa loše.Njegov stan bio je prazan,njegovih roditelja nije bilo kod kuće.Odveo ju je u svoju sobu.Nije odmah upalio svjetlo,a zastori su bili navučeni tako da u prostoriji nije bilo nikakva izvora svjetlosti.Kada je ušao čula je kako zatvara vrata-upalio je svjetlo,a ona je vidjela da nigdje u prostoriji nema akvarija,a kada je pogledala u njega vidjela je da zaključava svoju sobu,tj.da ih je zaključao u nju.Upitala ga je zašto je to učinio,ali on nije ništa odgovorio.Ugasio je svjetlo,prišao joj je i stavio svoje ruke na njezina ramena.Rekla mu je da želi otići,ali je on nije puštao,njegov se stisak na njezinim ramenima pojačao.Pokušala ga je odgurnuti,odmaknuti od sebe-zamalo je uspjela,ali on je bio brži i spretniji od nje.Pokušala ga je udariti,nije ga to previše smetalo,niti se obazirao na to.Završila je na njegovu krevetu.Rekla je da je imala osjećaj kao da će zaplakati.Gadio joj se,ali je uspio napraviti ono što je želio,a ona….ustala je uzela svoje stvari i otišla iz njegova stana.Upalio joj je svjetlo,otključao vrata i nasmijao se…a ona se gadila samoj sebi..bilo joj je to prvi put.Samo se pitala: «Jesam li ja kriva?» -kaže da se to pita svaki puta,ne shvaća iz kojeg joj je razloga to napravio.Navečer ima problema sa pokušajima da zaspi,a neki puta i sa snovima.Nada se da nije kriva.Nikada nije nikome ispričala kako se potpuno tada osjećala i što je sve bilo rekla je da je ovo sasvim dovoljno,da pokušava zaboraviti i da se nada da će u tome uspjeti.Zna da ima mnogo ljudi koji su prošli i gorei teže stvari,ali da je njoj i ovo stvarno teško.Kaže da neki puta ne može izdržati.Nezna što učiniti,ne može podnijeti taj osjećaj.Nije lako nastaviti.
Mnogi kažu da je najteže priznati da ti se nešto takvo dogodilo.Boje se da će ih ljudi okriviti,»svaliti sve na njihova ramena»,a čak i ako odluče nešto reći pomisle koliko je već vremena od tada prošlo i odluče i dalje šutjeti.
Nitko ne bi trebao proživjeti nikakvo zlo- ali,nažalost o tome nam neki ne daju čak niti sanjati,ali onda barem kada se dogodi nekome neko zlo-ne bi trebao o njemu šutjeti.

Pozdrav, mjesec

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.